 |
|
|
|
 |
|
||
 |
blog :: arhiv :: o nama :: ostalo |
|
|
 |
|||
 Victoria Hislop- Otok
 Za Otok sam doznala čim je izašao iz tiska. Priznajem, jeftina sam, dopala mi se naslovnica. I radnja je zvučala privlačno. Ipak, odlučila sam to pustiti da odstoji, naposljetku- doći će u knjižnicu. Međutim, kad su počeli ovaj roman po novinama masovno reklamirati kao knjigu za plažu s dušom, postalo mi je jasno da je došlo vrijeme da se pokrenem. Jer, s dušom ili bez nje, ljetne knjige su uvijek dobre. Ako je triler, onda je dobar triler. Ako je chick-lit, onda je dobar chick-lit. Jasno vam je. Dakle, Otok je sagorio u dva dana. Na plaži, naravno. :) O čemu se radi? Mlada arheologinja Alexis odlazi u Grčku kako bi istražila majčinu prošlost, o kojoj dotična nikad nije odala ni riječi. Noseći majčinoj prijateljici Fotini pismo, Alexis konačno dobiva priliku da dozna cijelu priču o svojim korijenima, ali istovremeno se suočava i sa svojim problemima i shvaća da mora odlučiti u kojem će smjeru dalje graditi svoj život. S obzirom da se velik dio radnje odvija na koloniji gubavaca, otoku Spinalongi, napomenula bih da se autorica ozbiljno uhvatila posla istraživanja povijesnih činjenica. Međutim, nemojte da vas ovo odvrati od čitanja romana- ovo nije suhoparna pripovijest o smrtonosnoj bolesti, već potresna priča o samoći, ljubavi i gubitku. Teška je. Nije vesela, nema kula u zraku. Čitat ćete stranicu za stranicom nezaslužene patnje, nepodnošljive izolacije i nemoći. Ima neuzvraćene ljubavi. Surovih životnih uvjeta. Uništenih života. Ali vrijedi, znate? Jer unatoč svim udarcima sudbine koje doživljavaju likovi kako se priča razmotava, autorica je uspjela u priču utkati jedan pozitivan ton koji se provlači kroz cijeli roman i pokazuje da ljudi uvijek mogu pokazati nevjerojatnu hrabrost i psihičku snagu. I da ljubav ima veću moć od svih nedaća koje mogu zadesiti čovjeka. Što se, koliko god patetično zvučalo, uvijek iznova pokaže istinitim. DsK Neupitno najbolji roman godine
 Nekoliko dana već razmišljam kako da vam predstavim ovu knjigu, jer to je jedna od najboljih ikada pročitanih knjiga, barem meni. A onda sam shvatio kako ja nisam kadar dovoljno dobro predstaviti knjigu, već da ju je potrebno pročitati. Uglavnom, nakon što sam ju ja pročitao, nekoliko dana me držala zapanjenost koja me obuzela od ljepote rečenica, savršene radnje, gotičnosti ovoga romana i njegove mračne poetičnosti. Čim sam ju u knjižari ugledao, znao sam da tu knjigu trebam imati. Jer moja teorija je bila da lijepo nadahnjuje lijepo, a ova knjiga imala je predivne korice. Dakle:Diane Setterfield THE THIRTEENTH TALE A sada znam kako je i priča savršena. I više od toga, zapravo. Već na samom početku, kći knjižara i biografkinja, Margaret Lea, dobiva pismo poznate i cijenjene britanske spisateljice Vide Winter. Ona ju, nakon što je pročitala Margaretine osvrte na tuđe živote, poziva u svoju kuću kako bi napisala biografiju te poznate britanske književnice. Ali to ne bi bilo nimalo čudno da za svaki članak Vida Winter ne iznosi sasvim drugačiju priču iz vlastitog života. I otkako joj je jedan novinar rekao: "Recite mi istinu", ta rečenica ju proganja. Istina je sve što se traži, ali ona ima svoju težinu. Hoće li Vida Winter uspjeti ispričati svoju priču, onu koja je oduvijek nedostajala, u tako kratkom vremenu koje joj je preostalo? I zašto Margaret Lea osjeća kako u toj priči ima više njene osobne nego u bilo kojoj drugoj na koju je, proučavajući ljude i arhive, ikada naišla? Ova gotička priča zauzet će vas svojom atmosferičnošću i smislom za lijepo, a opet iznenaditi umješnosti Diane Setterfield pri sastavljanju tako jezgrovitih rečenica, a nije uspjela samo to - čitatelja voditi kroz postupno razotkrivanje težak je posao, a ona ga je veoma uspješno odradila! Želite li okusiti malo atmosfere knjige prije negoli ju počnete čitati, kliknite ovdje. Na hrvatskom jeziku, ovu knjigu možemo očekivati pri kraju ljeta u izdanju Algoritma, dok filmsku inačicu najavljuju već za 2009. godinu. Uživajte! ;-) Boris Danteovske kazne haraju Bostonom!
 Ovoga puta, pročitao sam "Klub Dante" (eng. "The Dante Club"), debitantski roman nove američke književne nade Matthewa Pearla. Naravno, naslovnica engleskog izdanja je predivna, i naslov je i više negoli intrigantan - jednostavno vas mami da knjigu uzmete s police i počnete čitati. Sve započinje umorstvom suca Healeya, čije pronađeno tijelo je prekriveno muhama, osama i crvima. No, to ne bi bilo niti krajnje neobično, da služavka kuće Healey, Nell, ne kaže kako je sudac još bio živ dok ga je našla. Je li to moguće? Napokon, kakve su to muhe koje napadaju živo tkivo? Središte radnje, smještene u 1865. godinu, dakako čine članovi Kluba Dante, u to vrijeme stvarni ljudi oko kojih je naš spisatelj uspio tako inspirirano isplesti pravu kriminalističku priču. Članovi Kluba Dante u to vrijeme pripremaju prvi prijevod Danteove "Božanstvene komedije" u Americi. No, jesi li pritom svi zadovoljni?Neponovljivo predstavljenu ovu knjigu možete pronaći upravo na njenim stranicama. Evo, ukratko samo - a sada žurim! :-D ;-) Boris Kada Smrt odluči ispričati priču...
 Nekako su svi za moj prošli rođendan znali da bih se knjigama jako veselio, i tako da mi je svatko nabavio nešto drugo, sve zanimljivije od zanimljivijeg. I tako sam jedva dočekao ljeto kako bih to isto mogao pročitati. Uglavnom, neki dan sam završio knjigu Markusa Zusaka skladno nazvanu "The Book Thief". Još uvijek vidim slike koje nakon te knjige zaostaju u pamćenju, baš poput kakve dobre kazališne predstave ili filma. Jedino što mi je možda malo teže palo je to što je to bila već treća u nizu knjiga smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata, ali zanimljivost pripovjedanja kojom odiše je postupno izbrisala i tu činjenicu."Osuđen da bude klasik." - to su rekli iz časopisa USA Today, i mislim kako se nisu prevarili. Dakle, sve započinje 1939. godinom, kada život Liesel Meminger poprima novu dimenziju. Naime, na pogrebu svoga brata, ona otkriva malu knjižicu u snijegu i odlučuje ju zadržati. To je bio Priručnik za grobare, i njena prva krađa knjige. Tako započinje ljubav s knjigama i riječima, a Liesel se seli kod novih staratelja, gdje upoznaje svog "novog oca", koji joj pak pomaže u učenju čitanja. Uskoro, ona krade knjige odasvuda, i iz najnezamislivih događanja izađe s jednim primjerkom pod rukom. Ali uskoro se približe opasna vremena, i njena nova obitelj i ona moraju skloniti jednog Židova u podrumu. No, za Liesel je to novi početak, početak novog prijateljstva koje je osuđeno na propast. Ili ne? Prvo boje. Onda ljudi. Tako inače vidim stvari. Ili, napokon, kako se trudim. --- POSTOJI JEDNA MALENA ČINJENICA: Umrijet ćete. Uglavnom, The Book Thief je knjiga koja nam govori o snazi riječi i mogućnosti knjiga da nahrane dušu, kako kažu nakladnici, a ja bih samo dodao da je to jedna od knjiga koje su u cijeloj povijesti pisanja najvjernije uspjele predočiti psihu djeteta u svom iskrenom obliku. Poduprta vještim pripovjedanjem Markusa Zusaka, mislim kako ovoj knjizi zaista više ništa ne nedostaje. Jer, vješto rečeno, kada Smrt priča priču, zaista ju trebate poslušati. ;-) Boris Nicole Krauss: Povijest ljubavi
 Kako odlučite što ćete pročitati? Zasigurno ste se i sami bezbroj puta zatekli pred policom u knjižnici tupo zureći u mnoštvo naslova, ne znajući što biste odabrali. Mene, primjerice, privuče lijepa ili neobična naslovnica. Moja mama ščepa svaki AGM-ov roman prije nego li uopće vidi o čemu se u njemu radi. Kaže da se oni ne zamaraju s objavljivanjem prosječnih djela, a ja joj na temelju dosad pročitanog-vjerujem.Roman Nicole Krauss nema upečatljivu naslovnicu. Meko je uvezen. Čak mi je i sam naziv djela «Povijest ljubavi» najprije djelovao pretenciozno. Zatim sam pomislila da je riječ o jeftinom ljubavnom romanu pa sam ga vratila natrag na policu. Nisam imala razloga da ga uzmem. A ipak, rečenica Elizabeth Berg otisnuta na unutrašnjoj strani korica odzvanjala mi je u glavi. Knjiga kakvoj se nadamo, no rijetko je pronalazimo. Nakon pet minuta, izlazila sam iz knjižnice s neuglednom Profilovom knjižicom na dnu torbe. U mnogim romanima nailazim na autorove misli oblikovane u dugačke, stilski do savršenstva dovedene rečenice. Važne poruke, koje ipak ostaju nedoživljene jer dolaze iz usta beskarakternih likova. Leo Gursky, starac koji svojem najboljem prijatelju svakodnevno dokazuje da je živ lupkanjem po radijatoru, svakako nije jedan od njih. Jedan je (i neporecivo najbolji) od naratora u romanu. Grubim, katkad do boli iskrenim glasom upoznaje nas sa svojim životom. Ne prešućuje ništa, jer ništa niti nema za skriti. Zavrnem nogavice hlača i gledam dolje u svoja oronula stopala i tek nakon minute nelagode postaje jasno da čekam da mi prodavač na njih natakne nepromočive čizme. Nikad ih ne kupim. Samo ne želim umrijeti na dan kad me nitko nije vidio. No, jednom davno, njegov život nije bio ovakav. Prije šezdeset godina, Leo se zaljubio u djevojku Almu i napustio rodnu Poljsku kako bi je potražio u SAD-u, gdje je ona pobjegla za vrijeme okupacije njihove rodne zemlje. Kada ju je napokon pronašao, život mu se srušio. Alma se udala za drugog muškarca jer je mislila da je Leo mrtav. Skrivala je još jednu tajnu – rodila je dječaka, kasnije slavnog pisca, čiji je otac upravo Leo. Prije nego što je otputovao, Leo je napisao knjigu, svojevrsnu odu Almi, pod nazivom Povijest ljubavi. Kasnije će to djelo biti objavljeno bez njegova znanja, prijeći će oceane i promijeniti živote. Alma Singer dobila je ime što ga nose sve djevojčice u knjizi koju je njen pokojni otac darovao njenoj majci, prevoditeljici koja nikada nije preboljela smrt svoga muža. Uskoro na njihovu adresu stiže pismo sa neobičnom zamolbom, a Alma donosi odluku: pronaći će ženu po kojoj je dobila ime. Naizgled nepovezani, Leovi i Almini svjetovi se spajaju u toploj priči koja će vas nasmijati, naljutiti, rastužiti i natjerati na razmišljanje. Nicole Krauss je na samo 252 stranice uspjela reći sve o... Ljubavi ne bi bilo ispravno. O voljenju. I, što je najvažnije, uvjerila me da je Elizabeth Berg bila u pravu. moooi Iréne Némirovsky: "Francuska suita"
 Ne znam zašto, ali oduvijek su me privlačile knjige koje genijalni pisci i spisateljice nisu uspjeli dovršiti zbog nekog razloga. Ovog puta razlog je smrt, i to ne obična već ona kakva se mogla očekivati 1942. godine. Naime, Iréne Némirovsky počela je pisati priču pod naslovom "Francuska suita", koja se trebala sastojati od pet dijelova, i prikazivati cijelu Francusku nešto prije sredine dvadesetog stoljeća, sve karaktere, načine razmišljanja, događaje i život ljudi općenito, ali nakon napisanog drugog dijela, spisateljicu su odveli i ubili, nažalost, nikada ne spoznavši njen nikada previše uveličavani talent za pisanje. Zapetljavši se u proustovske likove i gotovo avantgardnu atmosferu (barem sam ju ja takvom zamišljao), spisateljica započinje priču obitelji Péricand. No to je samo početak. Kasnije upoznajemo likove koji samo naizgled nisu povezani, no njih sve zajedno muči ista stvar - nestašica koju je uzrokovala okupacija Pariza s njemačke strane. "Oluja u lipnju", tako se zove prvi dio, i sasvim je drugačiji od drugog, nazvanog "Dolce", koji nam predstavlja priču o Lucille i mladom njemačkom vojniku koji međusobno, živeći zajedno, počinju biti žrtve tračeva koje malo francusko selo nudi. Pod budnim okom njene svekrve, Lucille polagano shvaća kako ljudi nikada ne pričaju bezveze, i počinje se pitati jesu li oni znali ono što ona nikako ne uspijeva vidjeti?Tu priča prestaje. Za sljedeći dio imamo samo skicu. Iz pera same autorice, ali u obliku brige za likove ravno iz njezinoga dnevnika. Tu su i pisma koja ona neposredno prije negoli su je odveli, šalje svome nakladniku, te pisma koja stižu godinama nakon što je ona netragom nestala. Što me navodi na pitanje - kako je samo netko mogao tako jednostavno riješiti se ovako genijalnog uma? Što je najbolje, to je bila samo slučajnost. Tako nikada nije trebalo završiti. I tako naša Suite française ostaje nedovršena... ;-) Boris  |
 "Velika očekivanja" su blog koji se bavi književnošću, kazalištem, umjetnošću, arhitekturom, filmom, glazbom, a ponekad zađe i u svijet mode. Ukratko, bavi se zanimljivostima u kulturi koju pokušava, uvijek u nekim drugačijim oblicima, prenijeti na čitatelja.
 Naslov je preuzet s poznatog romana Charlesa Dickensa, kako bi najbolje opisao potragu za umjetnosti u kulturi te britkost stila kojim je ovaj blog pisan. Naravno, to je samo mišljenje šestorice ljudi koji su ga pokrenuli, a na vama je, čitatelji, da procijenite naše i nadodajete vlastite kritike. E-mail redakcije: velikaocekivanja@gmail.com   Dizajn: VjetrovitoFotografije: Boris Copyright © 2007-2009, Velika očekivanja
|
|
|
