Otkako je izašao prvi službeni cede američke pjevačice Nore Jones, znala sam da je to to.



Od onda sam ju pratila i nisam mogla vjerovati kad sam u novinama pročitala da će nastupiti u pulskoj Areni. I tako sam se našla u 16. redu očekujući njezin izlazak na stage.


And so be it, kaže vrijeme i kiša koja je padala cijeli dan te stala jedan sat prije samog dugoočekivanog koncerta.

U 20.45 započeo je koncert, dakle 15 minuta ranije.
Polovica ljudi još nije niti stigla, dok sam ja zadovoljno slušala prvu pjesmu; duet M. Warda i Nore Jones koju je jedva netko primjetio u slatkoj plavoj maj'ci (ne mogu da ne spomenem).
Tužno je da je najveći pljesak dobila kad je rekla nešto na hrvatskom, poput: 'Ne znam zviždati'.

Prva pjesma je bila 'Come Away With Me'. Norah je svirala električnu gitaru, obasjana reflektorom, dok ništa drugo nismo mogli vidjeti. Inače je tijekom večeri svirala i na akustičnoj gitari, klaviru i orguljama. Nakon te pjesme, pridružio joj se i The Handsome Band i tako je započela jedna od najljepših noći u mojem životu. *grin*



Koncert je trajao ukupno oko dva sata, računajući i Norinog prijatelja, a ujedno i kantautora, M. Warda, koji mi se nije pretjerano svidio s obzirom da je izveo svoje pjesme na playback. Inače mi se sviđaju riječi njegovih pjesama. Tijekom koncerta joj se pridružio u nekoliko pjesama, a uz Norine, izvedene su i pjesme Toma Waitsa, Dixie Cups, Gillian Welch,…



Atmosfera je bila odlična. Podmukli tehničari su namjestili svjetla pozornice da se ne može slikati, a security Sokol Marića (no, nisu bili ti, al Sokol Maaarić!) je bezosjećajno udarala novinare koji su pokušavali slikati. Ja sam se, on the other hand, uspjela progurati do samog stagea i dobila Norin osmijeh. *smile*




Set lista:
1. Come Away With Me
2. Those Sweet Words
3. The Sun Doesn't Like You
4. Thinking About You
5. Sinkin' Soon
6. My Dear Country
7. Little Room
8. Long Way Home
9. I'm Gonna Get You (Dixie Cups)
10. I've Got To See You Again
11. Broken
12. Sunrise
13. My First Lover (G. Welch)
14. Creepin' In

- - -

*bis*

15. Cold Cold Heart
16. Don't Know Why
17. What Am I To You



Videjići:

1 M. Ward i Norah Jones
2 Norah Jones - Come Away With Me
3 Norah Jones - Thinking About You
4 Norah Jones i Daru Oda - Little Room
5 Norah Jones - Until The End



*Fotke: Goran Antlej i ja (in cahoot :P)
*Videjići: Ja (*kewl*)
** Ignorirajte nemirne snimke i moje moguće pjevanje i deranje tijekom koncerta


Ja bi opeeet!
*cvil*


E da, i ovo je Titov Cadillac by me :P


Thora

Još jedan Sziget Festival na budimpeštanskom otoku Obudai je gotov, i nadam se kako ću uspjeti prenijeti barem jedan djelić cjelokupne atmosfere. Bio sam tamo s Lughom samo 8. kolovoza, u srijedu, jer mi se činilo kako tada nastupaju najbolji bendovi. Lugh i ja smo došli negdje oko podneva, i prešavši most koji je vodio na otok, uzeli smo program. Shvatili smo kako sve do negdje tri poslijepodne nema nikakvih koncerata još, pa smo se odlučili zaputiti u Afro-Latin Világfalu (Afrolatinsko selo), gdje smo sjeli u Teaház (Kuću čaja) i naručili zeleni čaj slušajući glazbu iz susjednog šatora, gdje se održavao tečaj smijanja i joge. Bilo je mnogo ljudi, i to najviše stranaca, tako da je otokom orila neka mješavina svih europskih jezika. Preostalo nam je samo čekati malo kasnije poslijepodne, da svirka počne.


No, izgleda kako je ipak počela mnogo ranije. Odlučili smo prošvrljati otokom i malo ga proučiti kako bismo se bez problema mogli kretati među pozornicama i kako bismo znali gdje je koja, da ne moramo trčati kad jedan koncert završi, a mi već hrlimo na drugi. Kako postoje ti puteljci, na njima je bilo mnogo ulične zabave i raznih bendova, čak i jedan zanimljivi limeni orkestar s ljudima na štulama i vrhunskom zabavom... I, napokon, na Nagyszínpadu (Glavnoj pozornici) Manu Chao je upravo imao generalnu probu na koju smo slučajno naletjeli. To je bilo odlično, jer zapravo nisam niti mogao stići na Manu Chaoa, pošto je kasnije bio mnogo važniji koncert na koji je trebalo ići.


Bili su odlični. Malo su štekali, ali mislim kako ljudima nije smetalo, jer još mikrofonija nije bila namještena kako treba. Ja sam se u početku pitao je li to uopće Manu Chao, ali kad sam došao bliže, i kad sam čuo "Oy, dia luna, dia plena...", znao sam kako je. Bilo je veoma vruće na tom pijesku, ali ljudi su plesali još više zagrijavajući atmosferu. A onda su odjednom, samo tako, rekli hvala i otišli. A dobro, bolje išta nego ništa.


Kasnije smo se zagubili u šumi, gdje su ljudi kampirali. Čak smo primijetili i neke šatore s hrvatskom zastavom. No, uskoro smo došli do Világzenei színpada (Glavne svjetske pozornice), gdje je nastupala japanska grupa Gocoo. Dvadesetak žena s bubnjevima, i još nekoliko s drugim udaraljkama, i dva-tri muškarca koji sviraju. Veoma zanimljivo, i originalno osmišljeno. Čak mislim kako sam u jednom trenutku vidio didgeridoo, ali nisam siguran je li to bilo zapravo to. Uglavnom, odlično su zvučali, iako sam gotovo siguran da snimljeni nisu niti upola toliko dobri.


Do sljedećeg koncerta ostalo nam je nešto vremena, pa smo otišli na jednu malu tržnicu gdje smo pronašli razne šatore s pićem i hranom. Tamo je bio i jedan indisjki šator, prigodno nazvan "Nirvana" i čim ih je vidio, Lugh je morao kupiti par gulab jamuna. Ja ih osobno ne volim baš previše, ali on je tvrdio kako su mu odlični.


I onda smo došli natrag do Nagyszínpada, gdje je svirao Nitzer Ebb. To nam se nije baš sviđalo, ali kojih pola sata kasnije je došlo ono pravo - Mando Diao. Prepoznao sam pjesme "Long Before Rock 'n' Roll", "Down in the Past" i još mnoge, što znači kako su svirali i stvari sa starog i s novog albuma.


Kraja koncerta se više baš i ne sjećam, osim da su se lijepo pozdravili, ali publika je jednostavno htjela još, pa su napravili jedan bis. Čovjek se na pozornicu vratio ležerno, s cigaretom, ugasio ju i počeo svirati. Nakon toga, ljudi su se razbježali, svatko na sljedeći koncert koji je htio, a ja se sjećam da su mene i Lugha toliko noge boljele, da smo sjeli u jedan šator u blizini Arany Ászok színpada. Tamo smo bili sat vremena, i gledali ljude kako se odvažuju skočiti bungee s neke visoke dizalice, i slušali Fince stol pokraj koji su odlučili zapjevati si neke narodne pjesme.


A onda smo otišli do pozornice HammerWorld, gdje je bio vrhunac večeri. Within Temptation. To je bio razlog zbog kojega sam uopće došao ondje na taj dan. Prije njih je nastupala jedna odlična folkmetal grupa, Dalriada, i već imam nekih njihovih nekoliko albuma ovdje doma. Moram priznati kako nisam nikada bio na nekom tako gotičkom metal koncertu i bio sam zapanjen kreativnim ljudima koji su izgledali kao da su se probudili kako je pala noć... I odjednom se pozornica zamračila, i pojavila se Sharon.


Uživali smo. Svirali su skoro pa dva sata, za razliku od svih ostalih bendova. Čak su nas publiku razveselili i pjesmama poput "See Who I Am" i "Mother Earth", a na samom kraju, i "Ice Queen"... Veoma pozitivna atmosfera, unatoč mračnoj glazbi. Pozornica je bila na zatvorenom, pa je brzo ponestajalo zraka, tako da sam promijenio tri puta mjesto. Prvi sam put bio veoma blizu, a onda sam bio nagdje s desne strane, gdje nikoga nije bilo, a gdje se pak mogao cijeli bend dobro vidjeti, da bih onda otišao skroz iza, do ulaza.


Sharon ima predobar glas, iako se vidi kako je bila dobrano uzbuđena. Publika je pjevala s njom, i ljuljala se u ritmu. Lijepo je ponekad ljude čuti i uživo, kako pjevaju, jer snimljeno je uvijek i uređeno do neke picajzlaste mjere. Ovako sam imao priliku biti na kojih petnaestak koncerata tijekom dana, i uživati u različitim vrstama glazbe (čak sam u jednom trenutku bio sjedio na tratini ispred Blues&Jazz pozornice, i naletjeli smo bili na neku čudnu pozornicu gdje smo sjeli na brežuljak, a sa raznih strana dopirali su drugi instrumenti, dok je u sredini žena plesala i pjevala).

Gotovo sam siguran kako neće biti prilike da se vratim tako skoro, ali ovaj put mi je ostao u predivnom sjećanju, i ma koliko ulaznice bile skupe, za glazbu se uvijek isplati.

;-) Boris

Razbijanje: Pokušaj Drugi

Slažete li se ili ne, naslov zvuči ko još jedan loš prijevod trash filma s nasilnim japanskim kamikazama kitolovcima koji vole vruće.
No, radi se o razbijanju knjige knjige knjige lanca. Filmoviii, here we come!

Nakon punih sedamnaest godina prikazivanja na malim ekranima, ove godine su se popeli na vrh najgledanijih *filmova* prije nego ste mogli reći 'Honey, I'm home!'.
Slove kao omiljena američka disfunkcionalna obitelj (jep, znam da već znate o kome se radi, al for the sake of this review pravite se da ste intrigirani), žuti su i simpatično cenzurirani... The Simpsons.
Ovog puta u 88-minutnom izdanju i na velikim ekranima – u filmu.

Film, najjednostavnije rečeno, ima sve.
Od classy motora, preko požara i golih ljudi do velike kapsule stacionirane nad gradom i ljutitih suicidalnih ljudi.

Radnja se odvija u kultnom i dobro nam poznatom gradiću Springfieldu.
Green Day nastupa na jezeru i potone zbog onečišćenja – e tu se javlja pitanje omjera vode i zagađivača u njoj. Pogodite što prevagne! Ni dobro.
Homer upada u veću nevolju nego ikad prije (teško za povjerovati?) zbog novog kućnog ljubimca, svinje, i postane najtraženiji bjegunac u Springfieldu. A njih bome ima puno.
Mr. Groening i Silverman su nadmašili sami sebe reklamiranjem tijekom filma! Da, dobro ste pročitali... *prekida izljeve divljenja prije nego su počeli*
Ima Toma Hanksa, ima predsjednika Schwarzeneggera, ima Iraca, ima Zimmerove glazbe – ako vas to ne privuče, ne znam što bi drugo moglo.

...

Oh wait! Znam!

1. ovo

2. (Nevezano za sam film, al kul *namigne*) Flinsons

3. [about the Itchy and Scratchy movie in the cinema hall]
Homer: I can't believe we're paying to watch something we could see on TV for free! If you ask me, everyone in this theater is a big sucker! Especially, you!
[points to us]

Ned Flanders: The Good Lord is telling me to confess to something...
Homer: [whispering hopefully, with his fingers crossed] Gay Gay Gay Gay Gay Gay Gay!

Homer: He's not Spider-Pig anymore, he's Harry Plopper.

Bart: [on the blackboard, in the open sequence] I will not illegally download this movie.


See our family and feel better about yours.

______________________________________________


Komp Zlatko je u punom pogonu i radi!
Od danas i nadalje *pišem* :)
Ha!



Thora

evo, prije nego što otputujem negdje gdje se neću snaći s internetom (odnosno, bez njega), htio bih napisati još jednu recenziju ovdje. u obilju literature koju mi boris donosi kući (jer se ja pravim da ne znam gdje je knjižnica, a niti se ne trudim pronaći ju), našao se i ovaj roman. na čitanje me izazvao njegov smioni naslov; "elijahova stolica" nije nikakvo preneseno značenje za problem opisan u knjizi ili fraza koja stoji samostalno kao naslov kako sam tada mislio, već označava stolac za obrezivanje u židovskoj sinagogi koji u radnji romana zauzima jako važno mjesto.

ovaj roman predstavlja izazov, odnosno drastičan pomak od literature koja nas iznenađuje svojim krajem. izazov zato što se tema kroz cijeli tekst romana nameće sama po sebi (očito je na samom početku), ali pomak time što čitatelj unatoč tome knjigu čita u jednom dahu do kraja. štiks je zrele i složene misli poslagao u radnju toliko puta već obrađenu u svjetskoj književnosti tako da svojim pripovijedanjem ne odaje dojam da je roman zapravo napisao netko od 23 godine. čak je i jedan od glavnih likova u romanu, mladog studenta ivora, vjerojatno poistovjetio sa sobom dajući mu ime vrlo slično svojem vlastitom. jedina razlika među njima je ta što je igor znao kraj priče, a ivor ga nije mogao ni naslutiti.

richard richter je pedesetogodišnji novinar i pisac koji se nakon razvoda od svoje žene putuje iz pariza u rodni beč, gdje mu je jedina preostala obitelj stara teta ingrid s kojom je odrastao. ova naoko slaba i dobroćudna starica skriva tajnu staru koliko je i richard, u što će se i on sam uvjeriti kada pronađe bilježnicu plavih korica iz drugog svjetskog rata, skrivenu u zidu njene kuće. počevši u ratu, ova priča i završava u ratnom okruženju, ali jedina povezanost s njim je kaos koji je sveprisutan u pozadini i u dubini svakog lika. putovanje na koje se richard upušta netom nakon toga postaje životno koje će donijeti neke odgovore, ali i još više problema.

igor štiks je rođen u sarajevu 1977. godine, gdje je proveo djetinjstvo. 1992. godine se seli u zagreb gdje je na filozofskom fakutetu diplomirao komparativnu književnost i filozofiju. njegov prvi roman "dvorac u romagni" donio mu je mogućnost završavanja studija filozofije na pariškom université paris 8. danas živi u parizu gdje priprema doktorat na institutu d'etudes politiques de paris. objavljuje članke, eseje, prijevode s engleskog i francuskog jezika te književne tekstove u tisku i časopisima u hrvatskoj (vijenac, zarez, quorum, europski glasnik, treći program, libra, fantom slobode, itd.), bosni i hercegovini, sloveniji, srbiji, crnoj gori i makedoniji.

____
ako uhvatite vremena, pročitajte i intervju jutarnjeg lista u kojem govori kako se snalazi među etiketama koje mu kritičari dodjeljuju, o utjecaju literature na vlastiti životni put i piscima koje cijeni.

lugh