blog :: arhiv :: o nama :: ostalo
30.11.2007., petak
Metastaze u Kerempuhu
Trio theatricus ponovo jaše te ovoga smo puta dojahasmo do Kerempuha. Budući da je ova predstava relativno nova, ljudi je bilo podosta, što se svelo na sjedenje u zadnjim redovima na balkonu (najveća šuga koju osobno mogu zamisliti u kazalištu). Lugh je još najbolje prošao sjedeći na nekakvom tabureu iza nas, dok su se nama noge splele u položajima kojih se ne bi posramila niti hatha yoga. No dosta o tehnikalijama, pređimo na bitno - ono što smo odgledali.


Ovo je predstava nastala na temelju istoimenog dramskog teksta Alena Bovića (što sam saznala par dana kasnije nabasavši na rečeno djelo u knjižnici među "Najnovijim knjigama"). Po prvi put kao redatelj (barem ga u toj ulozi nisam sretala ranije) nastupa Boris Svrtan, kojeg kazališna publika prvenstveno poznaje kao Gavellinog glumca.
Radnja započinje kada se liječeni narkoman Filip (Mario Mirković) vraća iz komune u Španjolskoj u svoj kvart, tipični zagrebački kvart s tipičnim propalicama i tipičnim problemima. Iz bogate palete likova izdvajam Krpu (Vili Matula), Kizu (Hrvoje Kečkeš) i Mrtvog (Tarik FIlipović). Filip ponovo započinje druženje sa starim prijateljima čiji su životi jednako bezperspektivni koliko bjehu i prije njegova odlaska. Nije međutim jedino Filipovo društvo u kojem nešto ne štima. Prikaz je to cijelog našeg trulog društva, sa ratnim ranama, rezigniranom mladeži i dosadnom mediokritetnom svakodnevicom. Taj je kvart bure baruta koje, kako i priliči, na kraju eksplodira.


Kao što svi, nadam se, znate, Kerempuh je satirično kazalište, što znači da ćete se u njemu najvjerojatnije smijati. A ako tri osobe s podjednakim kazališnim ukusom tri sata sjede i gotovo se nitijednom ne nasmiju, to znači da s predstavom nešto nije u redu. Krenimo od samog načina na koji se u ovog predstavi gradi humor, a to su (kako reče lugh) psovke. Okej, znam, znam da ja uvijek protiv toga prosvjedujem, ali zbilja mi nije kvalitetna satira to što netko može nabrojati 230244257 vulgarna naziva za spolne organe u pola minute. Nadalje, složili smo se i oko toga da je pravi pridjev kojim bismo odgledano mogli opisati: plitko. Naime, niti jedan problem o kojem ova predstava želi nešto reći nije temeljito obrađen, nego se samo zagrebalo po površini uvijek pikantnih tema kao što su droga, politika, alkoholizam, kriminal, nasilje. Znate ono, malo svačega, ali puno ničega. Nadalje, glazba (za koju je odgovoran Mario Mirković) je grozna, ali grozna. Psihodelična, preglasna i loša. Tri sata toga i spremni ste da postanete jedan od likova u predstavi. Da, toliko je loše. Osim toga, ja sam tradicionalni tip i u kazalištu želim i očekujem kazališnu iluziju, a ne da mi se radnja svakih 20 minuta zamrzne da mi glavni lik pojasni tko je tko.

Evo, neću biti skroz negativna, scenografija je relativno spretno izvedena prikazujući u jednom stambenu zgradu, lokalnu birtiju i noćni klub (iako sam, ruku na srce, isti princip rješavanja zahtjevne scenografije već vidjela u ZeKaeMu, na Skakavcima). Da zaključim ovu sagu: ako možete birati, radije ostanite doma. Ili gledajte Majstora i Margaritu ili Mećavu u Gavelli.

S nadom u bolje kazališno sutra, mahmah od darksoul!
komentari (26) :: ispis :: link :: 19:31
24.11.2007., subota
Kradljivac uspomena, 2007.
Neki se dan na faksu pročulo da je Dino Milinović, profesor kojeg biste trebali poznavati da shvatite važnost vijesti, napisao scenarij za ekranizaciju svog romana Kradljivac uspomena. Svaki je zagrijani student tračevima dodao i svoj doprinos pa je priča na kraju poprimila potpuno nebulozne crte, od dječačkih fantazija o seksi špijunaži do ženskih tlapnji o poluerotskom prikazu veze profesora i studentice. Ipak, osnova radnje svodi se na sljedeće: hrvatski diplomat Juraj Križanić nestaje u Parizu, a u potragu za njim poslan je bivši vukovarski branitelj Gawain Skok koji taj put koristi za bijeg od duhova prošlosti koji ga progone. Kolegica i ja zaključile smo da nema šanse da nam to izbjegne, pa je pao dogovor za odlazak u kino.

E sad- mene hrvatski film općenito ne zanima. Gledala sam ih dovoljno da bih zaključila da mi se ne sviđa recept po kojem nastaju: rat+seks+politika. Tu i tamo nadograde tu formulu smještanjem radnje u neko povijesno razdoblje, ali na tome stvar staje... čast iznimkama. Međutim, ostala sam ugodno iznenađena Kradljivcem uspomena koji, istina, uključuje sva tri spomenuta elementa, ali je svejedno nekako osvježavajuć.



-Hvala vam. Puno. :P


Jedina velika zamjerka je ta što filmu nedostaje kičma, jedna čvrsta nit koja bi pomogla gledatelju da prati radnju bez problema. Roman (još) nisam čitala pa ne znam javlja li se i tamo isti problem, ali film je skup kronološki pomiješanih kratkih scena s vrlo skokovitim prijelazima i velikim brojem mjesta radnje. Razlog? Nakon gledanja filma pročitala sam dvije kritike u dnevnim novinama; u objema se spominje kako je redatelj Vicko Ruić, koji je dosad snimio samo dva art filma, i ovog svojevoljno usmjerio u art vode iako to prirodi priče ne odgovara.

Usprkos tomu, sama radnja nije overly komplicirana i likovi su prilično upečatljivi (no, barem iz naše perspektive) pa nakon prvih pola sata provedenih u potrazi za poantom shvatite da ste, ne znajući točno kako, uvučeni u priču i odjednom vam postaje kristalno jasno koje se scene odvijaju u '91 (rat), koje u '94 (seks), a koje u '99 (politika). Uz to, film vrvi zvučnim glumačkim imenima: Sven Medvešek, Nikša Kušelj, Ivo Gregurević, Nataša Janjić...

U čemu je onda problem? Kroz hrvatska su kina prošli daleko gori filmovi, a s daleko većim brojem prodanih ulaznica. Nedostatak promidžbe, rekla bih. Da se o ovome nije šuškalo na faksu, za film vjerojatno ne bih ni čula; nije ga se reklamiralo ni na televiziji ni u novinama, a prikazuje se samo u jednom kinu u Hrvatskoj. Možda bih naišla na vijest u časopisu koju bih preletjela očima i zaključila da nisam zainteresirana. I znate što? Bilo bi mi stvarno žao da sam propustila ovo. Nije biser hrvatske kinematografije, nigdje neće dobiti pet zvjezdica, ali zasigurno nije ni loš. Da su mediji nabacili koju riječ više o filmu, možda kolegica i ja ne bismo te večeri činile impresivnih 50% publike.



Kradljivac uspomena, 2007.
r: Vicko Ruić
scenarij: Dino Milinović, Vicko Ruić
glazba: Matija Dedić


DsK
komentari (10) :: ispis :: link :: 14:11
18.11.2007., nedjelja
Carlos Ruiz Zafón: "Sjena vjetra"
Već gotovo pola mjeseca smišljam kako vam predstaviti knjigu koja je tek prošle godine izašla za vrijeme Interlibera, ali u sljedećih godinu dana doživjela nezamislivi uspjeh među hrvatskom publikom. To je, dakako, "Sjena vjetra" Carlosa Ruiza Zafóna u izdanju zaprešićke nakladničke kuće Frakture. Čitatelji koji bi možda ponajprije bili privučeni predivnom naslovnicom koja odaje sredinu prošlog stoljeća, burna vremena pedesetih godina, kasnije će ostati zapanjeni kakvoćom stila i savršenstvom pisane riječi, kako pisca, tako i vrsne prevoditeljice Maje Tančik. Ovaj roman gotovo da se može i svrstati u dramu u proznom obliku, jer svojom dinamičnošću vješto balansira između lirskog i epskog, odličnih dijaloga i općenito mogućnosti da prenese određeno razdoblje čitatelju u svijest, a taj isto čitatelj za to vrijeme ima mogućnost živjeti priču koja je pred njega prostrta.

Knjiga započinje Danielom, čiji otac ima antikvarijat knjigama, a koji ga odvodi na Groblje zaboravljenih knjiga, tajno skrovište zaboravljenih naslova i priča koje su se igrom slučaja našle u tom središtu Barcelone, na samoj Rambli. Daniel sad ima poseban zadatak: mora odabrati jednu knjigu kojoj će biti čuvar, no nakon što ta knjiga bude "Sjena vjetra" Juliána Caraxa, pokazat će se kako Daniel više nije siguran; progonjen pričom i likovima romana, upustit će se u nešto veće od sebe samoga. No, može li se s time dječak u njemu nositi? Ili će ovoga puta trebati ipak odraslije pristupiti zadatku koji mu je pretpostavljen. Napokon, to Groblje zaboravljenih knjiga i očekuje.

Ovo je još jedna gotička knjiga, prepuna motiva koji će se uvući pod kožu, i u određenim trenucima pokazati sposobnost da naježe čitatelja, koji će se pak boriti s nesanicom, samo da dovrši čitanje. Mene je, nakon što sam završio čitanje, ta ista knjiga "držala" još tjedan dana, a kada sam shvatio kako postoji i glazba skladana od strane sâmog pisca, osjećaj je dakako potrajao još i dulje. Glazbu možete besplatno nabaviti preko sljedećih linkova: La sombra del Viento, El Cementerio de los Libros Olvidados, Laín Coubert i Bea.

Čitateljima koje tek treba zaintrigirati, dostupno je i prvo poglavlje hrvatskog izdanja, kao i naslovnica u velikoj rezoluciji.

Uživajte!
;-) Boris
komentari (8) :: ispis :: link :: 01:22
15.11.2007., četvrtak
Puškinova "Mećava" u Gavelli

Jedne kišne večeri našli smo se u Gavelli. Na repertoaru: Puškinova Mećava. Ono što sam ja prvenstveno htjela vidjeti jest kako je moguće napraviti trosatnu predstavu na temelju teksta od desetak stranica, koliko ima Puškinov rukopis. Ubrzo sam shvatila.


Radnja ide nekako ovako:
Gavrila Gavrilovič (Darko Milas) i Praskovjna Petrovna (Slavica Knežević) žive sretnim životom sa svojom kćeri Marijom Gavrilovnom sve dok se ona ne zaljubi u Vladimira (Franjo Dijak). Gavrila svojoj kćeri zabranjuje vjenčanje jer Vladimir nije plemić, nego vojnik. Dvoje mladih sastaju se u tajnosti te isplaniraju i tajno vjenčanje.


Dogovaraju se da će pobjeći noću u obližnje selo i tamo se vjenčati. Međutim, u noći bijega diže se velika mećava te Vladimir zaluta. U crkvu slučajno naiđe oficir koji prolazi tim krajem te se oženi Marijom iz čiste šale. Nakon spoznaje da se udala za krivog čovjeka, ona pada u groznicu.


Slijedi niz događaja koje neću ispričati jer se nadam da ste dovoljno zaintrigirani da pogledate ovu predstavu i vidite kako se završila ova vrlo zakomplicirana situacija.


Što se tiče same Gavelline izvedbe, moram reći da je scenografija bila fenomanalna, kao i glazbena pozadina. Scena je osmišljena gotovo nadnaravno stvarno s produžetkom u obliku drvenog mostića koji se protezao u prostor gledališta što daje publici osjećaj gotovo kao da je na pozornici.
Druga stvar koju moram reći odnosi se na to kako su predstavu doživjeli glumci te kako su je odigrali, a to je za moj ukus malo preekstatično. Dobro, okej, to je romantizam i to je Puškin, ali to ne znači da dvadeset glumaca mora simultano hiperventilirati samo zato jer oh, gle sreće, poslužen je doručak. U nekim aspektima su reakcije sasvim neporavdano pretjerane.
Ono što je predstavu uzdiglo, barem u mojim očima, je pojava Burmina kojeg glumi Mladen Vulić što smo Boris i ja popratili slijedećim dijalogom:
D: Jel to...?
B: Majstor!


Mladen Vulić je, naime, kazališnoj publici poznat po ulozi u Majstoru i Margariti. Njegovom pojavom predstava dobiva jedan staloženiji karakter koji vodi do sretnog završetka.

Ukratko, ovo je predstava koju valja gledati da bi se okusilo duh vremena i nahranilo dušu, vizualnom i auditivnom hranom.

Do idućeg kazališnog posjeta, mahmah od darksoul!
komentari (3) :: ispis :: link :: 18:17
14.11.2007., srijeda
Isprika čitateljima
Ispričavamo se svim čitateljima što dugo ne pišemo, no u tijeku je izrada novog dizajna koji možete očekivati uskoro, a onda... - krećemo punom parom!

;-) Boris
komentari (1) :: ispis :: link :: 17:45
03.11.2007., subota
cesária évora (kd vatroslav lisinski, 2.11.)
u ovom gradu kojem su živost i žurba glavna obilježja, teško je pronaći mjesto petkom navečer na kojem se sluša glazba u miru. jedno od takvih mjesta je lisinski gdje smo se jučer zaputili na koncert cijenjene world glazbenice koja nastupa bosa, cesárije évore. nešto više od sat i pol precizno biranih pjesama posvećenih hrvatskoj publici bilo je dovoljno da zadovolji sve, od poklonika jazz glazbe do obožavatelja salse i morne, po kojoj je i poznata.


na repertoaru su se našle zapažene pjesme s njenog posljednjeg albuma "rogamar" (što označuje i molitvu moru i njegovu cijenjenost među ljudima na zelenortskom otočju na zapadnoj obali afrike), ali i najvećih hitova poput "carnaval de săo vicente", "sodade" i "angola". publici se obraćala na jeziku zelenortskog otočja, posebnoj vrsti kreolskog koji je nastao iz portugalskog pod utjecajem francuskog jezika. iznenađujuće, jezik je vrlo razumljiv, što su se svi uvjerili kada je na pola koncerta predstavila svoj bend i rekla da će se malo odmoriti, sjela za stol na pozornici i zapalila si cigaretu. kada je bend završio s instrumentalnim dijelom, ustala je i otpjevala drugu polovicu koncerta.


na kraju se skromno pozdravila i otišla. publika je neumorno pljeskala punu minutu, što je nju i njen bend "dovuklo" natrag na pozornicu. na opće iznenađenje izvela je svima poznatu "besame mucho" i na samom kraju rasplesala dvoranu punu slušatelja pjesmom "sangue de beirona".


lugh
komentari (3) :: ispis :: link :: 16:00

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

"Velika očekivanja" su blog koji se bavi književnošću, kazalištem, umjetnošću, arhitekturom, filmom, glazbom, a ponekad zađe i u svijet mode. Ukratko, bavi se zanimljivostima u kulturi koju pokušava, uvijek u nekim drugačijim oblicima, prenijeti na čitatelja.


Naslov je preuzet s poznatog romana Charlesa Dickensa, kako bi najbolje opisao potragu za umjetnosti u kulturi te britkost stila kojim je ovaj blog pisan. Naravno, to je samo mišljenje šestorice ljudi koji su ga pokrenuli, a na vama je, čitatelji, da procijenite naše i nadodajete vlastite kritike.

E-mail redakcije:
velikaocekivanja@gmail.com


Dizajn: Vjetrovito
Fotografije: Boris
Copyright © 2007-2009, Velika očekivanja
Arhiv
Ovdje su izlistani svi prethodni brojevi Velikih očekivanja, od prvoga prema prošlomjesečnom. Naslovnica pojedinog broja ujedno je i poveznica s njim na stranicama.























































































































































































Naslovnice za određeni mjesec nastaju krajem tog mjeseca kako bismo što bolje bili u tijeku s kulturnim događanjima.
O nama
Boris
Minimalizam je filozofija današnjice, te se prema tomu orijentiram. Volim kada je u malo toga, malo slika, malo riječi, i malo varijacija izrečeno jednako dostojno nešto što bi se u proteklim stoljećima velikodušno izricalo. Naravno, ukoliko nešto pripada tom vremenu, pokušavam se i ja prebaciti. No, prostornost, funkcionalnost i ugođaj je ono što me trenutačno okružuje i teško je mašto prebaciti u neke druge sfere. Ritmovi koji se lagodno ponavljaju, riječi koje plove u zraku, nebo, svjetlost i voda.

DsK
Pohlepno stvorenje s autističnim ukusom. Skoro sve prolazi. Etno muzika. Knjige za samopomoć. Filmovi sa zgodnim glumcima. Bez predrasuda i ovisnički uporno, ja konzumiram konzumiram konzumiram, vječno u potrazi za nečim što će mi učvrstiti vjeru u modernu kulturu. Kriteriji su mi visoki, ali svemu dajem šansu.
Uvijek nosim dva mp3 playera sa sobom. Za svaki slučaj. Ako jedan crkne.

darksoul
Budući da je na ovom blogu u trendu biti u nečemu izgubljen, ja eto biram biti izgubljena u prijevodu te stranim jezicima. Uživam u knjigama, maštovito i bogato konstruiranim rečenicama, novim stvarnostima koje mi nudi literarni svijet, likovima čiji identitet mogu preuzeti i u tuđim životima koje kroz knjige mogu voditi. Dakle, iz svega navedenog moguće je izvesti slijedeći zaključak – sanjar vulgaris. Ne, nije loše, još je gore od toga... Poprilično izbirljiva, izbjegavat ću klasične ljubiće i krvave krimiće, kao i neuvjerljive fantasy stvarnosti, a oduševljavati se knjigama o krizama ličnosti i potragama svake vrste. U skladu sa svojom melankoličnom ličnosti u pitanjima glazbe često ću posegnuti za klasikom, jazzom i lagano tužnjikavim tonovima. No, ni rokersko-metalna prošlost nije za odbaciti. Na sva usta hvalim Salvadora Dalija, Hermana Hessea, Amelie i sve što je zeleno (osim brokule). Kazalište pohodim vrlo često, najčešće su mi postaje Kerempuh i Gavella, znadoh zalutati i u Itd, dok Komediju elegantno zaobilazim jer ne volim mjuzikle (sniffam i na opere).

lugh
izgubljenog više u glazbi nego u filmovima i knjigama, možete me pronaći rano ujutro u jednom od gradskih tramvaja kako stojim do prozora i sa slušalicama u ušima na kojima svira nešto lagano /indie lo-fi, downtempo, nešto alternativno/ gledam u ljude na ulici, a nešto rijeđe /ali uopće ne rijetko/ pred kraj dana odem s društvom u kazalište. što se tiče filmova, opsjednut sam sa svime što ima veze sa "sundance film festivalom". knjige koje volim su neobavezna beletristika, jer mi je važnije kako je knjiga napisana od radnje koja se u njoj odvija. ne idem u muzeje ako ne ide hrpa ljudi sa mnom, jer su mi dosadni. s druge strane, ulaznicu za dobru izložbu fotografija kupim bez razmišljanja.

thora
last.fm+golema šalica vrućeg jacobsa s mlijekom i vanilijom i puno šećera(a može i caramel hot chocolate iz starbucksa, ovisi kaj vam je bliže :P)+zimsko predvečerje+debela topla deka+knjiga
and i'm yours.
^^

Moooi
Pohlepno kupujem monografije i pokušavam pronaći mjesto za njih na i onako pretrpanim policama. Slijepo obožavam sve što uključuje Roberta Doisneaua, Gaudíja, njemački ekspresionizam i španjolske uličice. Slušam Noir Desir, Lovage, većinom stari rock i Chopina prije spavanja. Čitam sve što mi padne pod ruku. I to bi uglavnom bilo to.

Ostalo
Na naslovnici blog.hr-a...

ČIP - 4. 10. 2009.
Serija postova o Berlinu - 9. 8. 2009.
Koncert Macy Gray - 28. 5. 2009.
Debakl ovogodišnjeg Cro-a-Portera - 21. 4. 2009.
Alicia Keys oduševila publiku u Zagrebu - 13. 10. 2008.
Kulturna događanja u Novom Zagrebu - 25. 6. 2008.
Turandot u Gavelli - 1. 5. 2008.
Cro a Porter - 6. 4. 2008.
O Doris Lessing - 14. 10. 2007.
Veliki Gatsby u ZeKaeMu - 29. 9. 2007.
Sziget Festival pa Budimpešta - 20. 8. 2008.


Velika očekivanja on Facebook



Knjižare i nakladnici
Ovo je popis najvažnijih hrvatskih knjižara i nakladnika koji imaju svoje internetske stranice: Algoritam :: AGM :: Bulaja :: Celeber :: Ceres :: Disput :: Durieux :: Ex libris :: Fraktura :: Hena com :: Jesenski i Turk :: Katarina Zrinski :: Matica hrvatska :: Meandar :: Moderna vremena :: Mozaik knjiga :: Naklada Ljevak :: Naklada OceanMore :: Planetopija :: Profil :: Školska knjiga :: VBZ :: Vuković & Runjić :: Zagrebačka stvarnost

Popis internetskih stranica engleskih knjižara: Bloomsbury :: Penguin :: Books at Random House :: Random House :: Transworld Publishers :: Vintage


Kazališta
Popis internetskih stranica nekih hrvatskih kazališta i nekoliko zgodnih informativnih linkova za ljubitelje života na daskama:
HNK Zagreb :: HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka :: HNK Split :: HNK Osijek :: HNK Varaždin :: Gavella :: Teatar EXIT :: Kerempuh :: Komedija :: Teatar &TD :: ZKM :: HKD teatar Rijeka
GKM Split :: HKK Zadar
Teatar.hr :: Planet Actors

E-mailovi:
Boris
DsK
Darksoul
Lugh
Thora
Moooi
30.11.2007., petak
Metastaze u Kerempuhu
Trio theatricus ponovo jaše te ovoga smo puta dojahasmo do Kerempuha. Budući da je ova predstava relativno nova, ljudi je bilo podosta, što se svelo na sjedenje u zadnjim redovima na balkonu (najveća šuga koju osobno mogu zamisliti u kazalištu). Lugh je još najbolje prošao sjedeći na nekakvom tabureu iza nas, dok su se nama noge splele u položajima kojih se ne bi posramila niti hatha yoga. No dosta o tehnikalijama, pređimo na bitno - ono što smo odgledali.


Ovo je predstava nastala na temelju istoimenog dramskog teksta Alena Bovića (što sam saznala par dana kasnije nabasavši na rečeno djelo u knjižnici među "Najnovijim knjigama"). Po prvi put kao redatelj (barem ga u toj ulozi nisam sretala ranije) nastupa Boris Svrtan, kojeg kazališna publika prvenstveno poznaje kao Gavellinog glumca.
Radnja započinje kada se liječeni narkoman Filip (Mario Mirković) vraća iz komune u Španjolskoj u svoj kvart, tipični zagrebački kvart s tipičnim propalicama i tipičnim problemima. Iz bogate palete likova izdvajam Krpu (Vili Matula), Kizu (Hrvoje Kečkeš) i Mrtvog (Tarik FIlipović). Filip ponovo započinje druženje sa starim prijateljima čiji su životi jednako bezperspektivni koliko bjehu i prije njegova odlaska. Nije međutim jedino Filipovo društvo u kojem nešto ne štima. Prikaz je to cijelog našeg trulog društva, sa ratnim ranama, rezigniranom mladeži i dosadnom mediokritetnom svakodnevicom. Taj je kvart bure baruta koje, kako i priliči, na kraju eksplodira.


Kao što svi, nadam se, znate, Kerempuh je satirično kazalište, što znači da ćete se u njemu najvjerojatnije smijati. A ako tri osobe s podjednakim kazališnim ukusom tri sata sjede i gotovo se nitijednom ne nasmiju, to znači da s predstavom nešto nije u redu. Krenimo od samog načina na koji se u ovog predstavi gradi humor, a to su (kako reče lugh) psovke. Okej, znam, znam da ja uvijek protiv toga prosvjedujem, ali zbilja mi nije kvalitetna satira to što netko može nabrojati 230244257 vulgarna naziva za spolne organe u pola minute. Nadalje, složili smo se i oko toga da je pravi pridjev kojim bismo odgledano mogli opisati: plitko. Naime, niti jedan problem o kojem ova predstava želi nešto reći nije temeljito obrađen, nego se samo zagrebalo po površini uvijek pikantnih tema kao što su droga, politika, alkoholizam, kriminal, nasilje. Znate ono, malo svačega, ali puno ničega. Nadalje, glazba (za koju je odgovoran Mario Mirković) je grozna, ali grozna. Psihodelična, preglasna i loša. Tri sata toga i spremni ste da postanete jedan od likova u predstavi. Da, toliko je loše. Osim toga, ja sam tradicionalni tip i u kazalištu želim i očekujem kazališnu iluziju, a ne da mi se radnja svakih 20 minuta zamrzne da mi glavni lik pojasni tko je tko.

Evo, neću biti skroz negativna, scenografija je relativno spretno izvedena prikazujući u jednom stambenu zgradu, lokalnu birtiju i noćni klub (iako sam, ruku na srce, isti princip rješavanja zahtjevne scenografije već vidjela u ZeKaeMu, na Skakavcima). Da zaključim ovu sagu: ako možete birati, radije ostanite doma. Ili gledajte Majstora i Margaritu ili Mećavu u Gavelli.

S nadom u bolje kazališno sutra, mahmah od darksoul!
komentari (26) :: ispis :: link :: 19:31
24.11.2007., subota
Kradljivac uspomena, 2007.
Neki se dan na faksu pročulo da je Dino Milinović, profesor kojeg biste trebali poznavati da shvatite važnost vijesti, napisao scenarij za ekranizaciju svog romana Kradljivac uspomena. Svaki je zagrijani student tračevima dodao i svoj doprinos pa je priča na kraju poprimila potpuno nebulozne crte, od dječačkih fantazija o seksi špijunaži do ženskih tlapnji o poluerotskom prikazu veze profesora i studentice. Ipak, osnova radnje svodi se na sljedeće: hrvatski diplomat Juraj Križanić nestaje u Parizu, a u potragu za njim poslan je bivši vukovarski branitelj Gawain Skok koji taj put koristi za bijeg od duhova prošlosti koji ga progone. Kolegica i ja zaključile smo da nema šanse da nam to izbjegne, pa je pao dogovor za odlazak u kino.

E sad- mene hrvatski film općenito ne zanima. Gledala sam ih dovoljno da bih zaključila da mi se ne sviđa recept po kojem nastaju: rat+seks+politika. Tu i tamo nadograde tu formulu smještanjem radnje u neko povijesno razdoblje, ali na tome stvar staje... čast iznimkama. Međutim, ostala sam ugodno iznenađena Kradljivcem uspomena koji, istina, uključuje sva tri spomenuta elementa, ali je svejedno nekako osvježavajuć.



-Hvala vam. Puno. :P


Jedina velika zamjerka je ta što filmu nedostaje kičma, jedna čvrsta nit koja bi pomogla gledatelju da prati radnju bez problema. Roman (još) nisam čitala pa ne znam javlja li se i tamo isti problem, ali film je skup kronološki pomiješanih kratkih scena s vrlo skokovitim prijelazima i velikim brojem mjesta radnje. Razlog? Nakon gledanja filma pročitala sam dvije kritike u dnevnim novinama; u objema se spominje kako je redatelj Vicko Ruić, koji je dosad snimio samo dva art filma, i ovog svojevoljno usmjerio u art vode iako to prirodi priče ne odgovara.

Usprkos tomu, sama radnja nije overly komplicirana i likovi su prilično upečatljivi (no, barem iz naše perspektive) pa nakon prvih pola sata provedenih u potrazi za poantom shvatite da ste, ne znajući točno kako, uvučeni u priču i odjednom vam postaje kristalno jasno koje se scene odvijaju u '91 (rat), koje u '94 (seks), a koje u '99 (politika). Uz to, film vrvi zvučnim glumačkim imenima: Sven Medvešek, Nikša Kušelj, Ivo Gregurević, Nataša Janjić...

U čemu je onda problem? Kroz hrvatska su kina prošli daleko gori filmovi, a s daleko većim brojem prodanih ulaznica. Nedostatak promidžbe, rekla bih. Da se o ovome nije šuškalo na faksu, za film vjerojatno ne bih ni čula; nije ga se reklamiralo ni na televiziji ni u novinama, a prikazuje se samo u jednom kinu u Hrvatskoj. Možda bih naišla na vijest u časopisu koju bih preletjela očima i zaključila da nisam zainteresirana. I znate što? Bilo bi mi stvarno žao da sam propustila ovo. Nije biser hrvatske kinematografije, nigdje neće dobiti pet zvjezdica, ali zasigurno nije ni loš. Da su mediji nabacili koju riječ više o filmu, možda kolegica i ja ne bismo te večeri činile impresivnih 50% publike.



Kradljivac uspomena, 2007.
r: Vicko Ruić
scenarij: Dino Milinović, Vicko Ruić
glazba: Matija Dedić


DsK
komentari (10) :: ispis :: link :: 14:11
18.11.2007., nedjelja
Carlos Ruiz Zafón: "Sjena vjetra"
Već gotovo pola mjeseca smišljam kako vam predstaviti knjigu koja je tek prošle godine izašla za vrijeme Interlibera, ali u sljedećih godinu dana doživjela nezamislivi uspjeh među hrvatskom publikom. To je, dakako, "Sjena vjetra" Carlosa Ruiza Zafóna u izdanju zaprešićke nakladničke kuće Frakture. Čitatelji koji bi možda ponajprije bili privučeni predivnom naslovnicom koja odaje sredinu prošlog stoljeća, burna vremena pedesetih godina, kasnije će ostati zapanjeni kakvoćom stila i savršenstvom pisane riječi, kako pisca, tako i vrsne prevoditeljice Maje Tančik. Ovaj roman gotovo da se može i svrstati u dramu u proznom obliku, jer svojom dinamičnošću vješto balansira između lirskog i epskog, odličnih dijaloga i općenito mogućnosti da prenese određeno razdoblje čitatelju u svijest, a taj isto čitatelj za to vrijeme ima mogućnost živjeti priču koja je pred njega prostrta.

Knjiga započinje Danielom, čiji otac ima antikvarijat knjigama, a koji ga odvodi na Groblje zaboravljenih knjiga, tajno skrovište zaboravljenih naslova i priča koje su se igrom slučaja našle u tom središtu Barcelone, na samoj Rambli. Daniel sad ima poseban zadatak: mora odabrati jednu knjigu kojoj će biti čuvar, no nakon što ta knjiga bude "Sjena vjetra" Juliána Caraxa, pokazat će se kako Daniel više nije siguran; progonjen pričom i likovima romana, upustit će se u nešto veće od sebe samoga. No, može li se s time dječak u njemu nositi? Ili će ovoga puta trebati ipak odraslije pristupiti zadatku koji mu je pretpostavljen. Napokon, to Groblje zaboravljenih knjiga i očekuje.

Ovo je još jedna gotička knjiga, prepuna motiva koji će se uvući pod kožu, i u određenim trenucima pokazati sposobnost da naježe čitatelja, koji će se pak boriti s nesanicom, samo da dovrši čitanje. Mene je, nakon što sam završio čitanje, ta ista knjiga "držala" još tjedan dana, a kada sam shvatio kako postoji i glazba skladana od strane sâmog pisca, osjećaj je dakako potrajao još i dulje. Glazbu možete besplatno nabaviti preko sljedećih linkova: La sombra del Viento, El Cementerio de los Libros Olvidados, Laín Coubert i Bea.

Čitateljima koje tek treba zaintrigirati, dostupno je i prvo poglavlje hrvatskog izdanja, kao i naslovnica u velikoj rezoluciji.

Uživajte!
;-) Boris
komentari (8) :: ispis :: link :: 01:22
15.11.2007., četvrtak
Puškinova "Mećava" u Gavelli

Jedne kišne večeri našli smo se u Gavelli. Na repertoaru: Puškinova Mećava. Ono što sam ja prvenstveno htjela vidjeti jest kako je moguće napraviti trosatnu predstavu na temelju teksta od desetak stranica, koliko ima Puškinov rukopis. Ubrzo sam shvatila.


Radnja ide nekako ovako:
Gavrila Gavrilovič (Darko Milas) i Praskovjna Petrovna (Slavica Knežević) žive sretnim životom sa svojom kćeri Marijom Gavrilovnom sve dok se ona ne zaljubi u Vladimira (Franjo Dijak). Gavrila svojoj kćeri zabranjuje vjenčanje jer Vladimir nije plemić, nego vojnik. Dvoje mladih sastaju se u tajnosti te isplaniraju i tajno vjenčanje.


Dogovaraju se da će pobjeći noću u obližnje selo i tamo se vjenčati. Međutim, u noći bijega diže se velika mećava te Vladimir zaluta. U crkvu slučajno naiđe oficir koji prolazi tim krajem te se oženi Marijom iz čiste šale. Nakon spoznaje da se udala za krivog čovjeka, ona pada u groznicu.


Slijedi niz događaja koje neću ispričati jer se nadam da ste dovoljno zaintrigirani da pogledate ovu predstavu i vidite kako se završila ova vrlo zakomplicirana situacija.


Što se tiče same Gavelline izvedbe, moram reći da je scenografija bila fenomanalna, kao i glazbena pozadina. Scena je osmišljena gotovo nadnaravno stvarno s produžetkom u obliku drvenog mostića koji se protezao u prostor gledališta što daje publici osjećaj gotovo kao da je na pozornici.
Druga stvar koju moram reći odnosi se na to kako su predstavu doživjeli glumci te kako su je odigrali, a to je za moj ukus malo preekstatično. Dobro, okej, to je romantizam i to je Puškin, ali to ne znači da dvadeset glumaca mora simultano hiperventilirati samo zato jer oh, gle sreće, poslužen je doručak. U nekim aspektima su reakcije sasvim neporavdano pretjerane.
Ono što je predstavu uzdiglo, barem u mojim očima, je pojava Burmina kojeg glumi Mladen Vulić što smo Boris i ja popratili slijedećim dijalogom:
D: Jel to...?
B: Majstor!


Mladen Vulić je, naime, kazališnoj publici poznat po ulozi u Majstoru i Margariti. Njegovom pojavom predstava dobiva jedan staloženiji karakter koji vodi do sretnog završetka.

Ukratko, ovo je predstava koju valja gledati da bi se okusilo duh vremena i nahranilo dušu, vizualnom i auditivnom hranom.

Do idućeg kazališnog posjeta, mahmah od darksoul!
komentari (3) :: ispis :: link :: 18:17
14.11.2007., srijeda
Isprika čitateljima
Ispričavamo se svim čitateljima što dugo ne pišemo, no u tijeku je izrada novog dizajna koji možete očekivati uskoro, a onda... - krećemo punom parom!

;-) Boris
komentari (1) :: ispis :: link :: 17:45
03.11.2007., subota
cesária évora (kd vatroslav lisinski, 2.11.)
u ovom gradu kojem su živost i žurba glavna obilježja, teško je pronaći mjesto petkom navečer na kojem se sluša glazba u miru. jedno od takvih mjesta je lisinski gdje smo se jučer zaputili na koncert cijenjene world glazbenice koja nastupa bosa, cesárije évore. nešto više od sat i pol precizno biranih pjesama posvećenih hrvatskoj publici bilo je dovoljno da zadovolji sve, od poklonika jazz glazbe do obožavatelja salse i morne, po kojoj je i poznata.


na repertoaru su se našle zapažene pjesme s njenog posljednjeg albuma "rogamar" (što označuje i molitvu moru i njegovu cijenjenost među ljudima na zelenortskom otočju na zapadnoj obali afrike), ali i najvećih hitova poput "carnaval de săo vicente", "sodade" i "angola". publici se obraćala na jeziku zelenortskog otočja, posebnoj vrsti kreolskog koji je nastao iz portugalskog pod utjecajem francuskog jezika. iznenađujuće, jezik je vrlo razumljiv, što su se svi uvjerili kada je na pola koncerta predstavila svoj bend i rekla da će se malo odmoriti, sjela za stol na pozornici i zapalila si cigaretu. kada je bend završio s instrumentalnim dijelom, ustala je i otpjevala drugu polovicu koncerta.


na kraju se skromno pozdravila i otišla. publika je neumorno pljeskala punu minutu, što je nju i njen bend "dovuklo" natrag na pozornicu. na opće iznenađenje izvela je svima poznatu "besame mucho" i na samom kraju rasplesala dvoranu punu slušatelja pjesmom "sangue de beirona".


lugh
komentari (3) :: ispis :: link :: 16:00

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>