Rijetko kada se na ovom blogu može naći recenzija albuma, osim ako nije zaista poseban, začuđujuć, drugačiji i pomalo zastrašujuć koliko je dobar. A takav je upravo novi album engleske skupine Mediaeval Baebes prigodno nazvan "Illumination", što bi se svakako moglo poistovjetiti s prosvjetljenjem koje donose slušatelju dok upija note njihovih srednjovjekovnih izvedbi na pomalo suvremen način.

Naslovnica albuma "Illumination".

Nakon prošlog albuma iz 2006., nazvanog "Mirabilis", jasno se moglo vidjeti kako su Mediaeval Baebes skrenule sa svoje strogo klasične putanje, i izašle iz granica ustaljenog poimanja srednjovjekovlja i počele istraživati tehnike kojima bi istu dočarale. Možda je to vezano uz članice grupe, koje su od tada u ponešto drugačijem sastavu, no nekolicina njih su oduvijek bile u skupini i upravo one su te koje vode. Možda je upravo mirabilis (lat. čudesno) riječ kojom bi se mogao opisati ovaj novi smjer njihove glazbe koji je ponovno oduševio mnoštvo slušatelja 18. svibnja ove godine, kada je izašao dugoočekivani "Illumination", vizualno obogaćen zapanjujućim radovima Jamesa Suttona, koji je bio režirao i njihov spot "All for Love of One" s prošloga albuma.

Mediaeval Baebes su se u "Illuminationu" bavile, osim uvijek prisutnih latinskih i staroengleskih skladbi i tekstova, ponešto i bliskoistočnom kulturom, što se ponajviše vidi u pjesmi "Desert Rose". Iako, isto se može lako primijetiti i na veseloj pjesmi "The Blacksmiths", koja podsjeća na tradicionalnu španjolsku glazbu s područja Valencije, gdje je islamski utjecaj bio jak kroz nekoliko stoljeća. Također, početak pjesme "Miracle", koja na kraju prerasta u suvremenu poruku o ljubavi na zaboravljenom jeziku. S druge strane, pjesma "To the One" bi se mogla poistovjetiti s hrvatskom etno glazbom, zvučeći gotovo kao slavenska antiteza, samo što kad shvatite ponavljanje, ona to nije.


"The Blacksmith", izvedba uživo u Gloucesterskoj katedrali.

U pjesmi "I Sing of a Maiden", Mediaeval Baebes se vraćaju svome prvotnom duhu, vjerojatno kako ne bi razočarale obožavatelje koji su ih slušali od samoga početka, što čine zapravo jako uspješno. Njihove glasovne sposobnosti možda najbolje dolaze do izražaja u pjesmi "The Undivided", dok se narativnost na latinskom, iz koje im je nemoguće izbaciti englesko čitanje tog jezika (ponekad ga zamjenjujući talijanskim), jasno očituje u "Ecce Chorus Virginum". Na početku skladbe "Mad Song" čovjek pomisli kako su možda otišle još dalje na Daleki Istok, ali u trenucima nakon vidi kako još uvijek se drže užadi koju su godinama prije čvrsto zavezali za Europsku kulturu. Ono zbog čega ljudi uglavnom vole (mnogi i ludo obožavaju) Mediaeval Baebes su pjesme poput "My Lady Sleeps", atmosferične, mračne i tajnovite, poput srednjega vijeka. Također, strateški blizu postavljena pjesma "Till 'A the Seas Gang Dry", koja ima gotovo renesansni efekt na slušatelja. U "Sunrise" nije izostao duh gotovo rimskih budnica koje su također i prije pjevale, dok harfu i orfejske glasove u ženskom rodu možete čuti u "La Belle Dame Sans Merci". Sakralnost se uspjela sakriti i u "Swete Jhesu, King of Blisse", koja se nalazi na limitiranom izdanju, kao i pjesma "Myrie Songen".

Zadivljujuć vizualni identitet koji je osmislio James Sutton.

Dakle, možemo zaključiti kako su ovim albumom Mediaeval Baebes sagledale svaki kutak profanog i sakralnog svijeta srednjega vijeka, unutar i izvan svojih granica. On je neočekivan, začuđujuć, hipnotizirajuć i gotovo uznemirujuć - a tim pridjevima u njihovom slučaju svakako se treba pokloniti. Jer, ako su sada napravile ovako dobar album, što nas čeka sljedeće?

B. D.